Otisak Michelangela u stvaralaštvu Julija Klovića

U raspravi pod naslovom Tractato de Pintura Antigua portuglaski slikar podrijetlom iz Nizozemske, Francisco de Hollanda, zabilježio je, između ostalog, razgovore što ih je oko 1538. vodio u Rimu s različitim umjetnicima. U prva tri razgovora kao glavnog sugovornika uzima Michelangela, dok posljednji, četvrti razgovor vodi s Julijem Klovićem, s kojim raspravlja o raznim temama iz povijesti slikarstva. Klović je u to doba tek došao u Rim kao „kućni“ minijaturist svoga tadašnjeg pokrovitelja i mecene, kardinala Marina Grimanija. Tijekom razgovora Klović je Hollandu zamolio da ga uvede u krug umjetnika i intelektualaca koji su se okupljali oko markize Vittorije Colonne, kojem je pripadao i Michelangelo: „Gospodine Francisco! Ne biste li mogli pomoći da i ja budem počašćen razgovorom u tako plemenitu skupu i utjecati na to da me Michelangelo Vašim posredovanjem ubroji među svoje sluge?“

Julije Klović, Bogorodica s usnulim Isusom (prema Michelangelu), Madonna del Silenzio,
crtež crvenom pisaljkom na papiru, 292 x 244 mm, Zagreb, Nacionalna i sveučilišna knjižnica

Michelangelo, Vittoria Colonna
i Julije Klović

Vittoria Colonna, markiza od Pescare, bila je na glasu po obrazovanosti, mecenatstvu, ljubavi prema umjetnosti i pjesničkom talentu. Postavši udovicom u mladim godinama, posvetila se njegovanju duhovnosti, koja je uključivala nekonvencionalne oblike religioznosti s odmakom od crkvenih formalizama i ublažavanjem dogmatskih predrasuda. Radilo se o svojevrsnoj obnovi iznutra, koju su zastupali mnogi crkveni uglednici, no koja nije uspjela zaživjeti. U dominikanskom samostanu sv. Silvestra na Kvirinalu, čiji su se vrtovi doticali vrtova stare palače obitelji Colonna, markiza je primala goste i organizirala sastanke svojih prijatelja i poštovalaca, među kojima su bili istaknuti intelektualci i umjetnici. Na tim sastancima, prožetim ozračjem neoplatonizma, kako saznajemo od Francisca de Hollande, raspravljalo se o vjerskim i umjetničkim stvarima. Vittorijino blisko prijateljstvo s Michelangelom započelo je vjerojatno 1534, kada se umjetnik iz Firence definitivno preselio u Rim. Prema Hollandinim riječima, jedan od rijetkih koji su mogli razumjeti karakter i duhovni svijet markize od Pescare, koja je umrla u Rimu 1547, bio je upravo Michelangelo. Jedan svoj madrigal posvećen markizi Michelangelo započinje stihovima:

Kroz njezina ženska usta diše

muškarac, bog neki zbori,

pa slušajuć nju moja duša gori

tako da sama sebe ne nalazim više.

Klovićevo nastojanje da se posredovanjem Francisca de Hollande pridruži markizinu krugu prijatelja zacijelo je urodilo plodom. O njegovoj povezanosti s markizom svjedoči jedna kasnija biografska crtica. Naime, 1544. firentinski vojvoda Cosimo I. Medici nastojao je pridobiti Klovića, koji je tada već bio dvorski umjetnik kardinala Alessandra Farnesea i dovršavao oslikavanje znamenitog Časoslova Farnese, da prijeđe u njegovu službu. Na dvoru Medicija u Firenci Kloviću su se nudili mnogo bolji uvjeti od onih koje je imao u Rimu kod kardinala Farnesea. Međutim, do tog umjetničkog „transfera“ nije došlo zahvaljujući intervenciji upravo Vittorije Colonne, koja je Klovića zadržala obećanjem da će mu kardinal doskora dati neku nadarbinu u vrijednosti od 200 dukata. 

Klović i Michelangelovi crteži

Ušavši u krug poštovalaca Vittorije Colonne umjetnik iz Hrvatske zacijelo je susretao Michelangela. Golemu moć Buonarrotijeva umjetničkog utjecaja na Klovića u tim godinama pokazuju ponajprije minijature u Časoslovu Farnese, prožete duhovnim i formalnim značajkama Michelangelove izražajnosti. Nisu to samo brojni motivi koje sitnoslikar citira prema djelima svoga uzora, ponajviše prema freskama u Sikstinskoj kapeli. Među njima osobito su uočljiva brojna tijela nagih mladića i žena, inspirirana Michelangelovim modelima. Tu se radi i o dramatičnoj napregnutosti koju Klović po uzoru na Michelangelovu terribilità usađuje svojim figurama i kompozicijama.

Članovi Vittorijina kruga, sudionici brojnih druženja i razgovora, razmjenjivali su  umjetnička iskustva, ali i ostvarenja, u prvom redu portrete i crteže. Michelangelovi crteži smatrali su se osobito poželjnima i prestižnima. Ugledan i utjecajan suvremenik, Pietro Aretino, uzalud je iz Venecije u pismima moljakao velikog umjetnika da mu daruje neki svoj crtež. Najviše crteža Michelangelo je darovao svojim prijateljima i omiljenim učenicima, među kojima su istaknuti Tommaso de’ Cavalieri i Antonio Mini. U tu privilegiranu skupinu ubraja se i markiza od Pescare, za koju je Michelangelo načinio nekoliko crteža prožetih najdubljom vjerskom emotivnošću. Među njima su osobito dojmljivi crteži Bogorodice sućutne i Raspeća.

Ti crteži bili su poznati Kloviću, a motive s njih upotrijebio je na svojim minijaturama i ugradio ih u vlastite crteže slične tematike. Nema sumnje da mu je markiza od Pescare stavila na raspolaganje Michelangelove originale. U prilog Klovićevoj privilegiranosti kada je riječ o Michelangelovim crtežima govori popis sitnoslikareve ostavštine, jedan od najiscrpnijih te vrste iz renesansnog doba. Popis je sastavio rimski bilježnik Livio Prata, priloživši ga umjetnikovoj oporuci, sastavljenoj na Staru godinu 1577, nekoliko dana prije njegove smrti. Najveći i najvredniji dio Klovićeve imovine sastojao se upravo od crteža. Klović je posjedovao više od pet stotina različitih crteža načinjenih vlastitom rukom ili crteža drugih majstora, njegovih suvremenika. U popisu je po temama naveden niz vlastoručnih Michelangelovih crteža, spomenuta je i jedna „knjiga s crtežima“ u kojoj su bili i oni Michelangelovi, ali „nisu pobrojani.“ Osim toga, zabilježeno je preko pedeset Klovićevih kopija različite tematike prema Michelangelovim invencijama. U popisu crteža označenih kao Michelangelova vlastoručna djela spominju se dva crteža Madonne s djetetom. Uz jedan je navedena i tehnika – crvena pisaljka. Među Klovićevim radovima prema Michelangelovim predlošcima nalazi se pak i jedna Madonna s tri lika. Upravo bi taj sažeti naslov, uobičajen za takve bilježničke inventare, mogao odgovarati crtežu kojim se ovdje bavimo.

Madonna del Silenzio

Crtež prikazuje Bogorodicu s usnulim Isusom, sv. Josipom i sv. Ivanom Krstiteljem prema Michelangelovoj studiji, koja se ubraja u skupinu crteža što ih je Michelangelo početkom četrdesetih godina 16. stoljeća priredio za markizu od Pescare. Originalni Michelangelov crtež, izveden također u tada omiljenoj tehnici crvene pisaljke, ili crvene krede, čuva se u privatnoj engleskoj zbirci (The Portland Collection, Welbeck, The Harley Gallery). Treba reći da je Michelangelov crtež Madonne del Silenzio poslužio i kao predložak za veći broj bakroreza, od kojih je najpoznatiji onaj Giulija Bonasonea iz 1561. Jednako tako izvedeno je u drugoj polovini 16. stoljeća prema toj Michelangelovoj kompoziciji petnaestak slika u različitim tehnikama, što svjedoči o njezinoj popularnosti i privlačnosti za ljubitelje umjetnosti. Jedna od njih, koja se nalazi u njemačkom Altenburgu (Staatliches Lindenau-Museum), pripisana je i Juliju
Kloviću.

Michelangelov izvorni crtež izveden je u istoj tehnici kao i Klovićeva kopija. Razlike su neznatne i jedva uočljive. Klovićev crtački duktus sugerira paperjastu mekoću predloška. Obrisi figura izvučeni su zašiljenijom pisaljkom, dok je unutrašnje sjenčanje provedeno pisaljkom šireg vrha. Finoća crtačkog modeliranja kojom umjetnik nastoji dočarati suptilnu igru volumena i prizvati značajke pokreta tijela i izraza lica prikazanih likova slična je kao i na drugim Klovićevim crtežima prema Michelangelovim originalima. Ikonografski profil crteža slojevitog je simboličkog karaktera s kontemplativnim značenjem, povezanim s misterijem Isusove muke i smrti na križu. Usnulo dječje tijelo, koje djeluje beživotno u neudobnom položaju na koljenima majke, nagoviješta tragičnu sudbinu Bogorodice sućutne s tijelom mrtvoga sina u krilu. Pješčani sat ispod klupe opominje na neumitnu prolaznost vremena. Sv. Josip u položaju s podbočenom bradom zamišljeno meditira na misterijem koji obavija majku i dijete, dok se mladi sv. Ivan Krstitelj u pozadini naginje s prstom preko usana u znak šutnje – da se dijete ne probudi. Gesta šutnje ovdje simbolizira i uzvišenost koja lebdi nad otajstvom Isusova mesijanskoga poslanja i njegove buduće žrtve. Otvorena knjiga u Bogorodičinoj ruci aludira na starozavjetna proročanstva koja po Božjem obećanju grešnom čovječanstvu navješćuju Otkupitelja. Crtež je, dakle, pomno promišljen kao poticaj za kontemplaciju Božje ljubavi (Divino Amore) u duhu neoplatoničkog spiritualizma, koji je prožimao razgovore i sastanke u krugu poštovalaca i prijatelja okupljenih oko Vittorije Colonne.

Un nuovo e piccolo Michelangelo

Julije Klović, eksklaustrirani redovnik, čiji je život, slično Michelangelovu, tekao u ozračju smirene i potpune predanosti umjetničkom radu, bio je također prožet traganjem za duhovnim vrijednostima u kojima se humanistička samosvijest stapa s poniznom kreativnošću umjetnika bliskog reformističkim crkvenim idejama. Njegov tihi ushit nad misterijem božanske ljubavi pretakao se u usrdnu pobožnost, posebice pri kraju umjetnikova života. I u tome podsjeća na Michelangela. Nije teško zamisliti s kakvim je predanjem i s koliko zadovoljstva kopirao originalne crteže nenadmašna majstora. Činio je to smatrajući ih onim najboljim što je stvorila umjetnost božanske inspiracije.

Stoga se ovaj crtež Madonne del Silenzio može smatrati jednim od brojnih otisaka Michelangela u stvaralaštvu i u duhovnome životu Julija Klovića. Istodobno se u njemu odražava i cjelokupni duh one manirističke umjetnosti koja oko sredine 16. stoljeća stoji u znaku Michelangela. Njega Vasari naziva „božanskim“, il Divino. Klovića pak u Životopisima umjetnika (1568) označava kao novoga Michelangela u sitnoslikarstvu (un nuovo et piccolo Michelangelo). Tako je Vasari nepogrešivo prepoznao srodnost između dvojice velikana, koju na dojmljiv način potvrđuje i ovaj crtež.